| Spasov, Ljudmil: Tomizza alias Vergerije i Božigropski (2009) |
 |
 |
 |
| Autor Neven |
| 10. lipanj 2009. |
|
Kada mi je poštovani Aldo Kliman iz Pule dao prijevode Tomizzinih djela koje je 1989. godine priredio u 5 knjiga za ediciju Libar od Grozda, nisam mogao ni pretpostaviti da će to biti razlog da se i sam nađem na ovim susretima. Povijest ovoga događaja ukratko izgleda ovako. Naime, u prosincu 2008. u Rovinju sam, u okviru manifestacije “U slavu jezika”, održane u organizaciji Makedonskog kulturnog foruma iz Pule, predstavljao Konikovsko evanđelje, prvo tiskano makedonsko evanđelje (točnije, zbirka ulomaka, aprakos), čiji je rukopis pronašla skupina finskih znanstvenika u Patrijaršijskoj knjižnici u Aleksandriji 2003., na temelju kojega je tiskana i knjiga u Solunu 1852. godine. Riječ je o rukopisu ključnom za makedonski jezik - makedonsko-grčkome prijevodu biblijskih tekstova s kraja 18. ili početka 19. stoljeća. Kao što je rečeno, prije šest godina rukopis su pronašli finski znanstvenici u knjižnici grčke ekumenske patrijaršije u Aleksandriji te s makedonskim jezikoslovcima i bibličarima priredili kritičko izdanje koje je 2008. godine objavila Finska akademija znanosti i umjetnosti u Helsinkiju. Ovaj rukopis nepoznatog autora najstariji je poznati tekst većeg opsega koji izravno predstavlja enidževardarski dijalekt, živi govor južne Makedonije, pa je i najizravnije pisano svjedočanstvo o makedonskom karakteru Egejske Makedonije, koja je danas u sastavu grčke države, provincija Makedonija. Rukopis Konikovskog evanđelja ispisan je u dva stupca grčkim pismom, pri čemu lijevi sadrži nedjeljno evanđelje na narodnome grčkom jeziku, a desni je prijevod na makedonski govor donjevardarskog tipa. Prvi ga je zapazio finski znanstvenik Mika Hakkarainen, a na priređivanju izdanja radio je finsko-makedonski istraživački tim, redaktori: Juoko Lindstedt, Ljudmil Spasov i Juhani Nuorluoto. Pojava tog rukopisa pobudila je veliki interes međunarodne slavističke znanosti pa je bio i tema triju znanstvenih skupova u Makedoniji i Finskoj. Predstavljajući svoje proučavanje Konikovskoga evanđelja, kao redaktor rukopisa makedonskog tima, s Filološkog fakulteta u Skopju, istaknuo sam da je ovaj rukopis razotkrio dio makedonske povijesti i makedonskoga jezika. Budući da su niti makedonske pismenosti, koja je rabila ćirilicu, u Osmanlijskom carstvu često bile prekidane, Makedonci iz južne Makedonije svoj su govor zapisivali grčkim slovima. Za sada se zna da je original tiskan u Solunu, ali još nije otkriveno kako je nastao prijevod. Najuvjerljivijom se čini teorija koja tvrdi da su prijevod potaknuli njemački protestanti koji su, da bi se formirale nacije, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće poticali stvaranje nacionalnih jezika prevođenjem duhovnih knjiga.Tada sam rekao i ovo: Nismo ovo radili protiv nikoga, već smo ovim izdanjem obogatili kulturu Europe. Uz finske i naše znanstvenike, u istraživanjima su pomogli grčki, srpski, bugarski i hrvatski filolozi pa se nadam da će i ovaj zajednički rad pomoći da se prizna makedonska etnička zajednica u Grčkoj, jedna od posljednjih manjina u Europskoj uniji koja nije priznata. Kakve su bile prilike na područjima gdje žive Makedonci u vrijeme nastanka Konikovskog evanđelja dočarao je Darko Dukovski s Riječkog sveučilišta i Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Naglasio je da su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće nastajale nacije. Grčka se u to vrijeme izborila za samostalnost pa je tadašnja inteligencija na tim prostorima pisala na grčkom jeziku. To je i glavni razlog što je i ovo djelo pisano makedonskim jezikom s grčkim slovima.Velika je sličnost borbe za emancipaciju makedonskoga i hrvatskoga jezika, a 1861. biskup Strossmayer pomogao tiskanje zbornika pjesama na makedonskom jeziku koje su sakupila braća Miladinovi. Poslije tog mog nastupa u Rovinju, prišao mi je Aldo, vidno uzbuđen i počeo mi pričati o Tomizzinu djelu, posebice o njegovu romanu Zlo dolazi sa Sjevera, romanu o biskupu Vergeriju. Tjedan dana kasnije, i sam sam strastveni čitatelj, sada već meni vrlo dragoga prozaika Fulvia Tomizze. Uživio sam se u njegovo promatranje povijesti Istre, preda mnom su se počeli odvijati događaji iz 16., 17. stoljeća, i nadalje... Moram reći da mi je iščitavanje prošlosti i kulturalnih znakova ove pokrajine išlo vrlo lako, da mi je sve bilo već poznato, da sam prepoznao kulturnu matricu i onda sam doživio katarzu. To otkrovenje je došlo u trenutku kada sam svoj svjetonazor povezao s Tomizzinim svjetonazorom, te istodobno svjetonazor Vergerija sa svjetonazorom Božigropskog. Postavio sam priču na priču, uvukao priču u priču, te sam na posljetku napravio metapriču. Postao sam svjestan činjenice da je Tomizza napisao povijesni roman, da nije pisao povijest Vergerijeva života. Takav postupak upravo je bio poticaj da i ja razradim isti scenarij o mome junaku, Pavlu Božigropskom. Ugođaj je postao nezaboravan i dijelom moje vlastite kulturalne matrice... Zamišljam da je Tomizza preko lika Vergerija otkrivao svoj vlastiti životopis, da je sebi htio dokazati kako nije mogao postupati drugačije nego onako kako je postupao, jer je u 16. stoljeću upravo na isti način postupao i, mogu reći, lutao Vergerije. Osnovno pitanje koje se postavlja jest: je li Vergerije mogao izbjeći sve nedoumice dvojeći između reformacije i protureformacije? Prvo je nosilo sa sobom zlo snižavanja kulturalne razine onoga vremena, ulazak nekih novih igrača u društveni život, uzdizanje prezrene pučke kulture, rušenje elitizma u kulturi. Ali, sve je to zlo u biti bilo i veliko dobro, jer je značilo i promicanje narodnoga jezika, venetskoga, hrvatskoga, te napose i slovenskoga na razini jezika kulture, jezika evanđelja. Mislim da je Vergerije mogao već tada pretpostavljati, dok je Tomizza toga sigurno bio i te kako svjestan, da protureformacija nije mogla uništiti proces demokratizacije kulture, već ga je mogla samo odgoditi. Vergerije ipak nije izdržao i pokleknuo je pod pritiscima protureformacije. Napravio je kompromis. Kompromise je pravio i Tomizza: išao je protivno vlastitome ocu, svjestan toga da time otkida dio sebe, postao je tršćanski pisac, svjestan toga da je pisac Istre... Pravio je kompromise između slavenstva i ne-slavenstva. Pitanje koje se postavlja jest: jesu li i Vergerije i Tomizza mogli postupati drukčije? Mislim da ne! Evo zbog čega: Tomizza je pisac koji podjednako pripada talijanskoj (istrijanskoj) i slavenskoj (hrvatskoj, slovenskoj) kulturi. Toj kulturi i toj duhovnoj i svjetovnoj politici pripadao je i Vergerije. Tomizza je živio u vremenu kada su granice bile visoke i, može se reći, nepremostive. Granice među državama, među sustavima (demokracija-autokratizam), granica među jezicima, među kulturama i sl. Vergerije je živio u razdoblju kada su se granice u današnjem smislu već izgrađivale. Po definiciji oni nisu mogli postupati drukčije - granice znače da ljudi s granica moraju amputirati jedan dio sebe. A koji će to dio biti - to oni moraju sami odlučiti. Sada se vraćam svome sunarodnjaku, Pavlu Božigropskom. Ni on, kao ni Vergerije, nije pripadao samo jednoj kulturi, već većem broju njih, i to: crkvenoslavenskoj, višoj grčkoj (naslijeđenoj iz bizantskoga razdoblja), narodnoj makedonsko-slavenskoj, grčkoj narodnoj (demotiki). Pripadao je redu monaha koji su bili pokretni (taksidioti). Njihov glavni zadatak bio je uspostavljanje stroge uprave u manastirskim središtima te uspostavljanje pravoverja. Upravo kao Vergerij. Upravo tako bio je i čovjek s granica. Pohodio je sveta mjesta, dospio je na visoku funkciju tajnika sinajskoga arhiepiskopa. Njegov rodoslov veli da je bio Makedonac. Upravo kao i Vergerije, znao je razmišljati svojom glavom. Čini mi se da ga je to ponukalo da prihvati pučku kulturu i da, prema protestanskom nadahnuću, stvori evanđelje na narodnome jeziku. I da to objavi. Na koncu, kao i Vergerije, odrekao se pučke kulture u korist više kulture, pa tiskanje njegova Konikovskog evanđelja nikada i nije dovršeno. Upravo u 19. stoljeću, kada je živio Božigropski, granice su se u ovome dijelu Europe počele stvarati: najprije nacionalističke (ne - nacionalne), a zatim državne. Ne znam je li Božigropski bio svjestan činjenice da je svojim djelom počeo postavljati osnove suvremenoga književnog makedonskog jezika, ali mislim da je bio svjestan toga da pripada makedonskoj, ne bugarskoj, ne grčkoj zajednici. Istodobno je htio biti multikulturan, kao čovjek s granice... I na kraju, moja analogija s Tomizzom. Hoću li i sam biti te sreće da u 21. stoljeću ne moram raditi kompromise, otkidajući dio sebe? Nadam se, da! Ovo je ukratko scenarij moga planiranog romana o životu i djelu Pavla Božigropskoga, nadahnutog likom Vergerija i djelom Tomizze - 10 godina poslije i 150 godina poslije. |