ft-logo

Bojan Krivokapić: Die andere Seite der Welt (2021)

Nagrada Lapis Histriae 2021

BOJAN KRIVOKAPIĆ

DIE ANDERE SEITE DER WELT

 

 

Jesi li nešto sanjala?, pitam je.

Jesam, kaže. Došla je vlasnost, jedan čovjek od pšenice. I onda je stao kraj mene i bila sam nesretna. Sve to kaže.

 

“Skida Ernestini gaćice, smješta je na toaletnu dasku, odlazi, vraća se, briše je, briše je sprijeda i briše je straga, ovisi piški li Ernestina ili kaki, piša li ili sere. Onda je pere.”

S Idom Karminski nije tako. Za razliku od Ernestine, Ida je mršava i koščata, sva je žilava. Ida nije kao jufka testa koja kasnije naraste pa počne da kipi, da se preliva, da osvaja prostor.

Ida je vižljasta, devojčica, ptičica.

Kad kaki, niz guzove Ide Karminski ne slivaju se govna, niti ispadaju u komadima, niti se skotrljavaju, kao klikeri, kao krupne suze. Kad kaki, Ida Karminski kaže, Noch nicht. Tad izađem. Kad se nakon nekoliko minuta vratim, ona me pogleda i izgovori, Fertig gemacht. Onda joj pomognem da ustane, ona se uhvati za lavabo, čvrsto ga stisne, obrišem je i za tren sve je završeno.

Ona nema nikakav osjećaj stida, govori mi njen sin, s njom možeš sve. Ali nije baš tako.

Prvih dana, dok je skidam, ona spušta pogled i nervozno navlači pelenu.

U redu je, kažem, sve je u redu, ptičice. Izgovorim to i poljubim je u glavu.

 

Prsti Ide Karminski dugi su i tanki, koščati. Koža je prozirna. Šake su joj premrežene modrim venama. Kad je posednem za klavir, njeni prsti zaigraju, pa onda malo svira po dirkama, a malo po zraku sunca koji se prolama kroz zavesu. Dok svira, telo joj dobije stav kakav nema dok sedi za trpezarijskim stolom ili u fotelji. Dok sedi u fotelji, njeno se telo izobliči, pa se Ida Karminski pretvori u jeftino pecivo od juče, u amorfnu kiflu. Tako izobličena, ona se povremeno šakama uhvati za lice, obujmi ga, pa onda pljesne. Tromim pogledom prati slike koje se izmenjuju na televizoru i povremeno naglas pročita titl, repliku iz nekog filma.

Voli da sedi za trpezarijskim stolom i boji krila leptira. Ili da crta ogrlicu princeze, veliki đerdan. Najmanje voli ono što su mi njen sin i gospođa Sudac više puta naglasili kao idealno, a to je: sedenje u fotelji ispred televizora. To je za nju idealno, idealno!, graknuli bi. U tom sedenju, kad više ne zna šta bi sama sa sobom, počne da udara nogama o pod. Nekad udara tako jako (često uz glasne grlene povike), da se uplašim za njene kosti, pretrnem. Pomislim kako će ih ti potresi porazbijati, te njene kosti, kao da su od finog stakla. Međutim, nakon svih potresa ona uvek ponovo stane na noge i kaže mi, Du bist meine Liebe.

 

Pričam joj svoj san.

Jedna starica svakoga dana odlazi dugom uskom ulicom do kraja mesta u kojem živi. Tišina tog mesta se, kako iz glavne ulice skrene u dugu usku – usložnjava, a njena gustina počinje da se lepi za kožu. Ta starica svakodnevno odlazi do jednog starog autobusa koji tu stoji već decenijama. Stara zaboravljena olupina. Starica je visoka i tanka. Prsti su joj dugi i prozirni. Na sebi često ima dugu plavu haljinu, crne cipele, crni bolero i crveni ruž. Ona svakodnevno odlazi do autobusa, ulazi, seda na mesto vozača, hvata se za veliki volan – i kreće na put. Dok vozi, ona žmuri. Svakodnevno  ona  vozi prema moru. Dok vozi, pred očima joj se smenjuju slike: zlatne stene, niska bisera što svetluca po površini mora, žalo koje šušljeta. Dok vozi, misli su joj mirne, i sve oko nje je mirno, sve oko nje ima pravilan udah i izdah. Njena haljina vijori se na vetru.

Sve to pričam Idi Karminski, dok tihim pokretima boji krila leptira. Na kraju je pitam šta misli o mom snu, a ona odgovori, Weiss nicht, vidićemo.

Pitam je da li bi i ona vozila autobus.

Ja, kaže.

Pitam je, Kuda bi vozila?

U Split, odgovori, ne dižući pogled. Krila leptira zadrhture.

 

Iza kuće Ide Karminski gledam brdo. Ono se okomito spušta u more. Volim takve susrete, okomite. Ne volim kad se zeleni travnati tepih susreće s morem. Ne volim ušuškane, trome susrete. Na vrh brda koje se vidi iz kužine promatram ljude. Sitni, kao pijuni, ljudi – figurice. Idu u koloni, ti ljudi – mravi. To je križni put. Križni ljudi hodaju ujednačenim tempom, gotovo meditativno. Idu od jedne tačke do druge, osvajaju punktove. Na tim punktovima piše: ljubav, vjera, nada, mudrost, itd. Hodočaste. Nikad nisam bio na hodočašću. Ne znam da li je na nekom hodočašću bila ona, Ida. Pre trideset, ili pedeset, ili sedamdeset godina. Ako je pitam, odgovoriće mi: Ja. Kao što kad je pitam je li spanać crven, ona kaže: Ja. Ne ispravljam je. Kažem joj: Stvarno? Onda se oboje zagledamo u tanjir pa ona ponovi: Ja. A ja se složim. U redu, danas nam je spanać crven. Nećemo se uzrujavati oko toga. Nećemo se uzrujavati oko spanaća. Crven je i mi smo sretni.

Ja sam takva, nekad se tako uzrujam, kaže mi.

Zašto se uzrujaš?, pitam.

Takva sam, ponovi i pomiluje me po ruci. Pogleda me svojim mutnoplavim očima.

Imaš lepe oči, kažem.

Danke, odgovori, hvala ti lijepa.

 

Ona je bila hladna, distancirana, govori mi njena sedamdesetogodišnja rođaka koja dolazi nekoliko puta sedmično, jer je zadužena za nabavku, pa kad dođe počne da prebrojava jabuke i banane. Da li joj svako jutro date bananu?, pita me.

Da, odgovorim kratko.

Onda vrati pogled na zdelu s voćem. U zdeli je pet banana i sedam jabuka. Pomislim kako joj možda nije lako da zapamti sve to, sve te brojeve, cifre, ulazne i izlazne jedinice, prihode i rashode, i kako možda, čim okrenem glavu, ona izvadi mali notes, najmanji notes na svetu, pa u njega zapiše: utorak – pet banana i sedam jabuka. I kako uveče, pred spavanje, taj noteščić stavi pod jastuk, da sve bude u redu, za miran san.

Ona je bila hladna, distancirana, u demenciji je postala kao dijete, izgovori to vitalna sedamdesetogodišnjakinja strogo me pogledavši. Složim naivnu facu, to sam naučio u ovih par meseci, nije moje da znam šta se događalo u prethodnom životu Ide Karminski. Moje je da se sad brinem o njoj.

Naivna faca i plitak pogled je umire.

Kad ode, uzmem Idu za ruku i kažem, Jesi li ti moja ptičica?

Ja, odgovori.

Koja ptičica?, dodam.

Lastavica, kaže, i onda me dugo, dugo gleda u oči.

 

Jedna od stvari koje me sve više uznemiravaju je brojanje koraka. Navikao sam se na to brojanje, prebrojavanje, upoređivanje, zbrajanje. Samog sebe izazivam korakom više. Ne jednim, već hiljadama koraka više. Padanje na dvocifren broj smatram porazom. Tako, pre nego što sam došao da negujem Idu Karminski, hodao sam i preko dvadeset hiljada koraka svakoga dana. Retko sam padao ispod petnaest hiljada, a manje od deset samo ako bih nekud putovao ili bio bolestan. Hodao sam uz i niz Dunav. Kroz to hodanje sam ga i upoznao. Mislio sam da nikad neću moći da zavolim tu mutnu vodu, te muljave virove, taj gusti rečni vonj. Od najranijeg detinjstva razmažen sam morem, prozirnim, svetlucavim, mirisnim. Tek u odrasloj dobi sam pročitao da je taj zavodljivi, opojni miris mora, zapravo – miris smrti. Ispada da od najranijeg detinjstva udišem smrt punim plućima.

Otkad sam u kući Ide Karminski ne hodam kao nekad. Sad bude dana da ne ishodam ni pet hiljada koraka. Kad to shvatim telo kao da mi se napuni nekom pihtijastom tvari, pa se sav otromboljim. I to me uznemirava.

Ovaj grad sav je u skalama i skalinima, što me katkad uteši. Pomislim da ti stepenici mogu zameniti  one kilometre po ravnom. Ali ne znam je li to baš tako.

Ako ne hodam mozak mi se uspori. Misao krene tromo, bezvoljno, pa se zaustavi. Gurkam je, pokušavam, ali bezuspešno. Sigurno je do kiseonika. Ali i do sunca. Moj mozak radi na sunce.

Ovde sunca ima svakako više nego tamo pokraj Dunava, i nekako je razigranije. I to me teši. Ali ono brojanje koraka me katkad dovede do ludila. Ne treba više brojati korake.

 

Nikad nisam razmišljao o tome da ću jednoga dana raditi kao negovatelj. Nakon završene gimnazije upisao sam se na Učiteljski fakultet. Bio sam dobar student, nekad sam se čak i isticao. Diplomirao sam u roku, što je, verovao sam, važna stvar. Sad sam već više od deset godina učitelj bez stalnog zaposlenja. U prevodu: bez zaposlenja. Bio sam pozvan na nekoliko zamena, po dva ili tri meseca. Jednom su me zvali da budem na zameni pola meseca. Odbio sam. I besmislenost ima svoje granice. Kako vreme prolazi taj se učitelj sve više udaljava od mene. Ponekad i zaboravim da je trebalo da uđem u učionicu, pogledam sitne glave ispred sebe, otvorim veliki crveni dnevnik i pokušam da u njih utuvim da je svet jedno smisleno mesto, i da je život ponekad i više nego lep.

Ipak, ta diploma mi se učinila kao plus kad sam slučajno naleteo na oglas u kojem se tražila teta, negovateljica. Pomislio sam da nemam šta da izgubim. Rekao sam sebi: neka to traje tri meseca. Do kraja godine. Ima i gorih poslova koji se izdrže.

Sročio sam kratku poruku: ime i prezime, da imam 35 godina, da sam učitelj, da nikad nisam radio kao negovatelj, ali da verujem da bih se uhodao. Odgovor je stigao iznenađujuće brzo: da možemo pokušati i da valjda neću pobeći nakon nekoliko dana (smajli), u potpisu: Fran, sin Ide Karminski.

Za dva dana sedim u autobusu koji će se do primorja klackati celu noć. Ujutru me dočeka razigrano sunce juga. Skoro da poverujem da sam došao na godišnji odmor. Onda se setim da sam sad teta.

 

Ispred kuće me dočekuje markantni šezdesetpetogodišnjak.

Kuća je velika kamena dvospratnica, prvi red uz more. Ispred je đardin, a zidovi su zagrljeni starom bugenvilijom. Škure su tamnozelene. Sve je nekako simetrično. Ulazimo u desni deo kuće. Levi je zaključan. Na sredini trpezarije veliki sto. Za stolom ona. Guten Tag, izgovori Fran neobično glasno, ovo je tvoj novi anđeo čuvar! Ona podigne glavu i samo izgovori, Guten Tag.

U narednih pola sata, Fran mi je ispričao da živi u glavnom gradu koji je odavde udaljen pola dana, da je udovac već deset godina, da ima sina koji živi s momkom u Belgiji, da ne želi majku da pošalje u dom, da je do sad bilo nekoliko teta, i da se nada da ću se snaći. Nekoliko puta sedmično će dolaziti gospođa Sudac, ona će ići u nabavku i pomagati ako nešto treba. Ali da ne treba previše da se oslanjam na nju, jer je gospođa Sudac dosta stroga. U slučaju da mi bilo šta zatreba, ako ona ne može da pomogne, mogu pozvati njega. Učiniće sve što može, iako je udaljen pola dana odavde. Dok govori, gledam malo u njega, malo u Idu. Ne sećam se da sam ikad video da majka i sin toliko liče. Fran prekida priču da bi majci obrisao nos. Ubrzo me upoznaje s ormarima, pelenama i frižiderom, a nakon toga obojica podižemo Idu, hvatamo je pod ruku i izvodimo u đardin. Dok šetamo, ona malo viče, malo peva.

Uveče, nakon što smo je stavili u krevet, popili smo po čašu vina, još jednom mi je ponovio gde se šta nalazi i onda naglo ustao i krenuo. Imam prijevoz u ponoć, a ponoć samo što nije! Sretno, u kontaktu smo! Izgovorio je to, uzeo mali kofer i za manje od dva minuta Ida Karminski i ja ostali smo sami u polovini velike kuće.

 

Hoćeš li ti ostati s nama?, pita me ujutru.

Ich bin sehr krank. Izgubila sam tijelo. Ne mogu više ostati, doda.

 

Pre pola veka Ida Karminski, u svetloplavoj haljini, hoda rivom. Život joj je tad već uveliko ostvaren i posložen: diplomirala je hemiju, udala se, rodila sina, u gimnaziji radi već punih dvadeset godina, cenjena je i voljena, godine su sretne, zlatne. Uskoro će sahraniti roditelje, prvo oca pa majku. Oca će ubiti moždana kap. Jednog dana, posle ručka, sedeće u fotelji i dremati. Iz tog dremeža se neće probuditi. Dobiće izliv krvi u mozak, pašće u komu, i za sedam dana: adio, pa-pa.

Ida će prvo biti u šoku, jer bila je vezana za oca, odbijaće tu novu realnost, kriviće sebe i na kraju će uramiti očevu fotografiju i staviti je na klavir već prošaran crvotočinom.

Nekoliko godina kasnije, njena devedesetogodišnja majka uroniće u najmodrije dubine demencije. Ponavljaće reči i rečenice na nemačkom i italijanskom, neće razlikovati svoju kćer od zdele salate, viđaće pse koji ne postoje i vikati na njih: Hinaus!

Ida će njenim usnama primicati cigaretu, devedesetogodišnja starica će uvlačiti dimove i onda će jednog popodneva, u onoj istoj fotelji, punih pelena i u dremežu – napustiti ovaj svet.

Ida će biti ožalošćena, ali će onaj osećaj krivice izostati. Ljudi oko nje će ponavljati kako je imala krasnu majku i kako se takva više neće roditi.

Naravno da neće, razmišljaće ona u tim trenucima, kakva je to glupa, preglupa izjava. Nikome ništa  neće izgovoriti, jer tako je odgojena: sa svakim fino, ni sa kim iskreno. Transgeneracijska mantra.

Jednog popodneva otvaram ormar i nalazim svetloplavu haljinu.

Hoćemo li danas ovu vestu?, pitam je.

Weiss nicht, vidićemo, kaže.

Pola veka kasnije, taj komad garderobe i dalje je nežan na dodir.

Polako joj navlačim haljinu, ona diže ruke, glava prolazi i frizura se poremeti. Odmah uzimam češalj i to popravim. Ona me uzima za ruku, primiče je usnama i poljubi, i kaže, Vielen Dank.

Dok se pridržava za lavabo popravljam joj rukave, ravnam falte.

Pola veka kasnije Ida Karminski i dalje izgleda kao prava gospođa. Rubovi pelena ne naziru se na tkanini i to me čini sretnim.

Hoćemo li u šetnju?, pitam je.

Hoćemo, odgovori.

A kuda ćemo?, dodam.

Na brod za Trst, kaže i pruži mi ruku.

 

Kad je pitam šta sanja, ona mi nekad odgovori, meine Familie.

Jednog jutra mi je rekla, tebe.

 

Godine 1942. Ida Karminski je u kazališnoj skupini. Krajem februara napunila je 17 godina. Svud oko nje uveliko se rasplamsao rat. U njihovoj kući o ratu se samo govori, i to retko. Katkad se govori toliko tiho da se to jedva čuje. Ali čuje se, ipak se čuje. Dundo Luko, slikar, pristupio je ustašama. U kući su njegove slike, sve neki veliki, preveliki formati, bogat kolorit. Na tim se slikama sve rascvetalo i razgranalo, buja život. Ida o tome ne govori, iako zna, naravno da zna, čula je oca i majku kako razgovaraju, a ima i dovoljno godina, sasvim dovoljno da ukopča o čemu se radi.

U kazalištu se priprema komad s plesom i govorenjem. Ona ima tek nekoliko replika, možda nije nadarena za replike. Zato pleše, igra balet. Gledam nekoliko fotografija na kojima izgleda kao prava balerina, ruska. A možda je u isto vreme, hiljadama kilometara daleko, postojala ista takva, tankovijasta, prava ruska balerina melanholičnog pogleda, možda se zvala Klara. Ne znam otkud mi je baš to ime palo na pamet.

Te 1942. godine Ida Karminski izvodi menuet staloženo, kao da nije takvo vreme, kao da oko nje ne padaju glave.

Kad se rat završio nikad više nije izvela menuet, kao što nije bila delom niti jedne kazališne skupine. Nakon rata ona ubrzo završava studij hemije u glavnom gradu, da bi već 1949. godine, u svom gradu na moru, u gimnaziji, počela da radi kao profesorica Karminski. Dok radi, malo  gleda u veliku decu u klupama, a malo kroz prozor – u otok, sav ušuškan paunima. S tog će radnog mesta četrdeset godina kasnije otići u penziju.

 

Pre desetak godina zubarka Rialda napravila joj je zube, gornje. Te zube ima i danas, iako joj se čeljust smanjila. Sad ponekad ćuća, igra se tim komadom plastike u ustima. Kad predveče zaspi u fotelji, istoj onoj u kojoj su joj umrli otac i majka, ti joj zubi spadnu. Tad izgleda strašno. Zamišljam neko dete koje to ugleda i počinje da vrišti. Ja nikad ne vrištim jer znam da to nije ništa strašno, jer je preda mnom devedesetpetogodišnja Ida Karminski.

Nekad je ti zubi živciraju, pa ih jednostavno izvadi. Nekad to učini za vreme ručka, stavi taj balavi komad plastike pored tanjira. Pogleda me i čeka, možda očekuje da ću je grditi, jer neke su je tete grdile. A možda Ida više (ništa) ne očekuje.

Ja joj na to samo kažem, U redu, može i tako. Nekad je taj komad plastike toliko nervira da ga izvadi iz usta i zafrljači na pod. Ni u tim trenucima je ne grdim.

Uostalom, to su njeni zubi. Otkud nekom uopšte pomisao da ima pravo da upravlja tuđim osmehom.

Zubarka Rialda bila je jedna od najboljih i najstarijih zubarki u ovom primorskom gradiću. Na desetine i stotine osmeha njenih su ruku delo. Danas Rialda više ne montira drugima osmehe. Danas ona uglavnom sedi u svojoj rominjavoj starosti, gotovo nepomična, i ne smeje se često. Nasledila ju je mlada zubarka koja je s njom počela da radi čim je završila fakultet, pet godina pred Rialdin odlazak u penziju. Tih godina i Ida Karminski dolazi po osmeh. Kad ugleda mladu zubarku, Idin se pogled momentalno zakači za staru Rialdu. Ja ću, naravno, kod vas, kaže joj. Mlada zubarka to kao da ne čuje.

Ubrzo nakon Rialdinog odlaska u penziju mlada zubarka sve manje popravlja zube, a sve više ugrađuje nove osmehe, jer takvo je vreme. Uskoro po gradu sve češće bljesnu osmesi beli kao lavabo. Tako, sve je više ljudi sa sve većim zubima koji blješte u njihovim nepomičnim osmesima. Jer takvo je vreme.

Možda bi i Ida danas tražila drugačiji osmeh, lavabo belu nisku zuba, neonka-osmeh.

Dok joj perem protezu, ona gleda u svoj osmeh, koji ubrzo završava u čaši na lavabou. Pored čaše čuči mali anđeo, i ne smeje se.

Uveče je pitam o čemu razmišlja.

Razmišljam o ovom našem životu u kojem smo, kaže.

Hvala ti što si se vratio u ovaj naš dobri dom, doda.

 

Levi deo kuće je zaključan. S njima ne pričaju već godinama, pa ako dođu ne moram ni ja – kaže mi Idin sin, a to mi nekoliko puta ponovi i gospođa Sudac. U pitanju su stvari imovinsko-vlasničke prirode, što se u konačnici mene i ne tiče, pa o tome ne moram ni razmišljati, doda. A i ko zna, kaže, možda su oni ugradili kamere, jer kamere mogu biti sitne, gotovo neprimetne, kao vrh pribadače, ili čiode. A oni su takvi – značajno me pogleda – i ne bi je čudilo da su postavili i najmanje kamere na svetu, samo da bi mogli da nadgledaju tu polovinu kuće. Ali nisu oni tu oduvek – značajno naglasi – tu polovinu kuće su dobili pre deset godina, nakon višegodišnjeg sudskog procesa, a u ovoj zemlji svaka bitanga može da dokaže da je njeno i ono što nije njeno, nažalost – tu gospođa Sudac duboko uzdahne – pa je i njima to pošlo za rukom.

Bio sam siguran da zla familija u svoj deo kuće nije postavila kamere sitne kao vrh čiode, ali nisam ništa rekao. Samo sam saosećajno klimnuo glavom i uzdahnuo, što se žilavoj starici svidelo.

 

Širim robu ispod volta.

U uputstvu na zidu piše da pregradu za prašak obavezno napunim do vrha i da obavezno dodam omekšivač. Obavezno je oba puta napisano velikim slovima. Oba obavezno su podvučena i iza njih su stavljeni uskličnici. Odlučio sam da ću preko tog uputstva zalepiti neku sliku.

Omekšivač ne koristim godinama, ni omekšivače ni kojekakve osveživače prostora. Razvio sam odbojnost spram nasilnog oplemenjivanja. Verujem da je to dva puta napisano obavezno, podvučeno i naglašeno uskličnikom – bilo zato što bi Idina pidžama i potkošulja često bile mokre, od mokraće.  Mašina za veš imala je preko trideset godina. Bio je to jedan od starijih Gorenje modela (WA 482), onaj za koji delova više nema ni na internetu, ni po škrinjama starih majstora.

Samo sam prvi put postupio tako kako je napisano, iako svestan da je to posve besmisleno, pa smo prvih dana Ida Karminski i ja oko sebe širili veštački vonj jorgovana.

Robu širim ispod volta jer je tu zaštićena od kiše (osim ako ne počne neka histerična kiša, ali kako ovo nije Fiume, takvih kiša ovde nema), a i stalno ima propuha, pa se brže osuši.

Idin sin mi je više puta naglasio da robu nipošto ne sušim u kući, jer će od toga po zidovima izbiti gljivice.

Ida Karminski ima nekoliko pidžama: belu, roza, plavu, narandžastu i jednu s motivima Mini Maus. Ta s Mini Maus joj je najudobnija. Na nekima su došiveni tregeri od lastike, kako joj donji deo ne bi spadao. Smešna je s tim tregerima.

To mi tu ostavi da mogu fantastično gledati u taj križ, kaže.

 

U ormarima nalazim i garderobu njenog sina. To su tri velika ormara od orahovine. Puni su košulja, sakoa, balonera, džempera, kravata, vešto skrojenih pantalona, maramica za džep sakoa. U jednoj platnenoj torbi nalazim njegov donji veš, desetak slip gaća, desetak bokserica. U džepu jednog balonera boje peska nalazim cedulju:

odgovoriti Nadi

tlakomjer – mama

Ivo – 300 maraka

i jedna ulaznica za kino-projekciju „Samo jednom se ljubi”, kino Slavica, 13. oktobar 1982.

 

Dan Ide Karminski sav je u ritualima. Gospođa Sudac mi je to naglasila još prvog dana. To je pitanje reda, rekla je, a Ida se uvijek držala reda, naglasi. Red je značio svakodnevnu rutinu, okoštale satnice i davno uspavane rečenice. I gospođa Sudac se drži reda, jer ako bi krenulo vrludanje, samo korak levo ili desno, njen život bi se raspao u paramparčad. Nekad je gledam i zamišljam kako se ruši, kao kula od karata. Ako je dugo gledam u oči, jedna karta zatreperi, pa ona, gospođa Sudac, brže bolje umakne. Kad sam je pitao čime se bavila dok nije otišla u penziju, rekla mi je, pravnica, radila sam kao pravnica, prvo u jednom poduzeću, u sad susjednoj državi, a onda posljednjih 15 godina u jednoj banci u ovom gradu. Zanimljivo, odgovorio sam, prezivate se Sudac, a po zanimanju ste pravnica. Na to mi nije ništa odgovorila.

Kasnije saznajem da je gospođa Sudac bila prva žena pravnica u jednom malom gradu, takoreći kasabi, nedaleko od današnje granice. Kako je uvek bila stroga i nikad se nije udavala, ljudi su govorili da joj je sam bog odredio takvo prezime. Iako stroga i odbojna na prvu, neretko bi joj dolazili razni s pitanjima i molbama, kako da uknjiže i preknjiže zemlju, kako da nateraju suseda da vrati među, kako da podele kuću, i sl. Ona bi ih slušala i davala im pravne savete. Oni bi joj za to zahvaljivali do neba i zemlje i donosili kafu, rakiju, dobar komad mesa. Jedna joj je donela zlatnu narukvicu. A jedan, kojem u pravnom smislu nije bilo pomoći, ali to nije hteo ni da čuje, doneo joj je jedinu knjigu koju su imali u kući. Bili su to „Znakovi pored puta”, knjiga slavnog pisca koji je potekao iz tog kraja. I gospođa Sudac je bila sretna.

Na ulici su je svi pozdravljali i obraćali joj se na Vi. Njoj se svi obraćaju na Vi, skrenuo mi je pažnju Fran. Možda joj Ida jedina nije persirala.

 

Dižem je iz kreveta. Prvo je uzimam za ruke, ona me čvrsto stisne. Polako je vučem ka sebi. Onda kažem idemo!, i za dve sekunde je na nogama. Hoda odrvenelim koracima, odsečno, nogu pred nogu, lagano se tresući. Idemo prema kupatilu.

Wir gehen weg, kaže.

Kuda?, pitam.

U more, odgovara, idemo u more.

 

Dom Ide Karminski ispunjen je crvotočinom. Stari klavir s kojeg, iz crnog okvira, njene ujednačene korake strogo prati njen otac, trokrilni ormar, secesijski, i nekoliko niskih stolica bez naslona – sve je to prošarano kanalima koji se sreću. Dizajn tih nekoliko niskih stolica bez naslona je zanimljiv: zlatni crnci svojim ramenima podupiru okrugle drvene ploče presvučene tapacirungom, na koje sedaju guzice fine primorske gospode. Na tim crnačkim pozlaćenim ramenima sedele su i guzice Idinih roditelja i bake i dede. Njen deda prvi je iz njihove familije koji se rodio na primorju. Deset godina ranije njegov otac, dakle Idin pradeda, inženjer brodogradnje, dolazi iz srca Mitteleurope, iz mahovinaste memle kontinentalnog grada u ovaj dragulj na jugu. Kad ugleda plavetnilo mora i gorostasne čemprese, inženjer ostane bez daha.

Te stolice s pozlaćenim crncima slučajno sam primetio. Prvo su mi izgledale kao obične niske hoklice. Tapacirung na njima bio je na više mesta pohaban i umazan od sedenja. Onda sam zapazio male debele prste, pa podlaktice, pa nadlaktice, da bih na kraju shvatio da me gleda šest pari crnačkih očiju. Bila su to deca od šet, šest, sedam godina.

 

Brišem prašinu s police s Idinim knjigama:

„Osnovi hemije”, V. N. Njegovan, Zagreb, 1946.

„Povijest čovječanstva”, Hendrik Willem van Loon, Zagreb, 1937.

„Kemija živih bića”, dr. Fran Bubanović, Zagreb, 1950.

„Kemija u službi čovjeka”, Willibald Rixner, Gerhard Wegner, Zagreb, 1977.

Osam tomova Pomorske enciklopedije

Tri toma Medicinske enciklopedije

„Mimoza sa smetljišta”, Sida Košutić, Zagreb, 1942. (predgovor Nada Kesterčanek, pa masnim slovima: Preporučeno i odobreno odlukom Ministarstva nastave Nezavisne Države Hrvatske, broj 64596, od 14. listopada 1941. za sve srednje i njima slične škole)

 

Danas je plakala.

Popodne sam ušao u sobu i krenuo s uobičajenom procedurom. Razmaknuo sam škure, kroz velike prozore su nahrupili zraci sunca, nakon bure nebo je bilo perlin plavo.

Ein neuer Tag!, izgovorio sam euforično.

Guten Tag, rekla je gotovo odsutno.

Hoćemo li aufstehen?, nastavio sam s istim oduševljenjem.

Na to me nije ni pogledala. Onda je, kad sam krenuo da je otkrijem, i dalje gledajući u stranu, rekla, ein Moment.

Sačekao sam. Uvek sačekam kad kaže ein Moment. Taj Moment trajao bi nekad pet, a nekad deset sekundi. Nakon toga bismo nastavili svakodnevnu rutinu.

Skinuo sam pokrivač s nje, ispod je bila plahta obrubljena starinskom čipkom. Sviknut na Ikea plahte, krevetninu i pokućstvo koje sam kupovao za male pare, gotovo da sam ustuknuo pred ovim komadom tkanine, starim preko pedeset godina. Kad sam sklonio pokrivač, zapahnuo me je miris mokraće.

Nikad ničim ne bih pokazao da sam primetio je mokra. Bio je to naš nikad izgovoreni dogovor.

Kad sam skinuo pokrivač, ona je povukla plahtu i pokrila se preko glave.

Šta to radiš?, pitam je.

Plačem, odgovara tako pokrivena.

Plačeš? Zašto plačeš?, nastavljam.

Spušta plahtu preko očiju i izgovara, Žalosna sam.

Zašto si žalosna?, nastavljam, trudeći se da zvučim nežno.

Zato što ich kann nicht gehen, ich kann nicht mehr, odgovara.

Pogledam je u oči i prvi put vidim kako plače.

Daj mi rukice, kažem, pomoći ću ti, nemoj plakati.

Pruža mi ruke i za desetak minuta sedimo za trpezarijskim stolom, ona uz svoju beskofeinsku i ja uz svoju jeftinu tursku kafu.

Wir trinken kafica, kaže.

Ja, odgovorim, wir trinken kafica.

Jesi li i dalje žalosna?, pitam je.

Nein, kaže i pogleda kroz prozor.

Nakon toga uzimam list papira, prislanjam na njega prvo svoju šaku i opcrtavam je, onda njenu. Na papiru su sada dve šake, prilično slične. Ona gleda malo u crtež, malo u naše šake. Onda uzimamo bojice i lakiramo nokte na crtežu. Njeni su narandžasti, moji crveni. 

 

Danas kad sam je stavio na wc školjku rekla mi je da želi da se ispovedi.

Želim ti se ispovjediti, rekla je.

Ali ja nisam svećenik, našalio sam se.

Nije skidala pogled s mojih očiju.

U redu, možeš se ispovjediti, rekao sam.

Tu je samo slegla ramenima, i dalje ne skidajući pogled s mene.

Možeš mi se ispovjediti, ponovio sam, kaži mi što ti je na duši.

Ništa, odgovorila je.

Što si činila pa se želiš ispovjediti?, nastavio sam.

Ništa nijesam činila, nastavila je i ona, pogledavši me najširim pogledom do tad, uz sleganje ramenima i blagi osmeh. Izgledala je kao devojčica. Video sam da čeka moj odgovor.

U redu, počeo sam, znači nijesi griješila (Ona je na to bogobojažljivo klimnula glavom). U tom slučaju nemam ti što zamjeriti, dobra si. Sve je dobro. (Naglasio sam reči: dobra i dobro)

Eto, ispovjedila si se, izgovorio sam i poljubio je u glavu.

Hvala ti, hvala ti lijepa, odgovorila je kao najsretnija devojčica.

Ubrzo sam je podigao s wc školjke, pomogao joj da se umije, očešljao je i stavio joj rajf. Dugo se gledala u ogledalu. Dok smo išli prema sobi pitao sam je, Koja si ptičica danas?

Tiha, odgovorila je.

 

Prošla su tri meseca. Počela je Nova godina. I dalje sam teta. Ispred kuće ptičice i kiša, tiho.

Moram otići, moram otići!, čujem je kako viče iz sobe.

Uđem i pitam, Kuda?

Auf der anderen Seite der Welt, kaže.

A gdje je ta druga strana svijeta?, pitam.

Die andere Seite der Welt je naša kuća, kaže.