ft-logo

Lapis Histriae 2020: rezultati

U petak. 12. 6. 2020., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2020 koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Marko Sosič, sastao se u Antikvarijatu knjiga Ex libris u Rijeci. Utvrdili su da je na 15. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, na temu DOMOVINA D.D. pristigao ove godine 121 tekst na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Zbog epidemije koronavirusa, Forum Tomizza nije se mogao organizirati ovog svibnja u Trstu, Kopru i Umagu. Nagrada će zbog toga biti uručena dobitniku tek na jesen, 9. 10., na početku umaškog dijela programa.

Žiri je odlučio da ove godine nagradu dobije Fuad Hrustić za priču “Mladi lososi”. Nagrada Lapis Histriae 2020 iznosi 8.000,00 kuna. Artefakt Lapis Histriae 2020 rad je kipara Ljube de Karine.

U užem izboru za nagradu bile su još sljedeće priče: “Nitko” Ante Storića (Šibenik), “Toni” Mime Juračak (Sisak), „Bezdomnost u trnju stranputica“ Tomislava Žigmanova (Subotica), „Selmin nišan“ Alene Begić (Ljubljana), “Azaleje u mom vrtu” Marijane Čanak (Novi Sad) i „U riječi sve ne stane“ Željka Funde (Varaždin).

Za knjigu Lapis Histriae 2020, čije se izdavanje planira krajem godine, izabrane su još sljedeće priče: „Preko sedam mora“ Korane Serdarević (Zagreb), „Blues Roma Fazle“ Omera Ć. Ibrahimagića (Tuzla), „Očev jezik“ Suzane Matić (Zagreb), „Sivokraj“ Branke Selaković (Beograd), „Mi smo vam kao neki čepovi“ Staše Nikolić Aras (Dubrovnik), „Ptice“ Luize Bouharaoua (Split), „Survivor“ Manke Kremenšek Križman (Ljubljana) i „Il letto“ Luciane Melon (Trst).

 

Obrazloženje žirija: „Pripovjedačica priče „Mladi lososi“ Fuada Hrustića baka je njemačkog osnovca Omara. Ona čitatelje postupno upoznaje sa sudbinom svoje obitelji, koja je iz Sarajeva izbjegla 1992. godine. Njezina jedina kći Selma udala se i razvela u Njemačkoj, pa tako sada Omar sa svojom majkom živi kod bake. Baka svakog radnog dana do mraka čuva i potiče na učenje Omara i njegovog prijatelja Dietricha. Omar svoju majku vidi tek na kraju dana, kada se ona vraća s posla, ali i nakon zajedničke večere za njega brine baka koja ga uspavljuje svojim pričama. Baka mu priča o djetinjstvu njegove majke, o sarajevskim ratnim danima, a polako ga uvodi i u pripovjedni svijet svoga pokojnog supruga, njegovog djeda Ibrahima, koji je u Njemačkoj zbog preživljavanja obitelji morao napustiti svoj spisateljski poziv i baviti se fizičkim poslovima. Do zapleta u ovoj priči dolazi kada se u susjednoj zgradi pojave izbjeglice iz Sirije i Pakistana, a napetost raste uslijed desničarskih protesta zbog ubojstva koje je navodno počinio izbjegli Sirijac, koji se također zove Omar. Bakin unuk, uznemiren ovim događajima odbacuje bilo kakvu identifikaciju s pridošlicama, gnuša se svog imena, sve u strahu da će izgubiti Dietrichovo prijateljstvo. Baka ga umiruje, strpljivo i iskreno odgovara na sva njegova pitanja, uči ga prihvaćanju vlastitog porijekla i izbjegličke sudbine svoje obitelji, te mu istovremeno, za utjehu, otvara imaginarne prostore buduće domovine iz djedovih priča. Na kraju priče omogućuje Omaru i da nasluti snagu preobražaja i širinu mogućnosti koje se nalaze u svijetu prirode.

 Cijelom nizu aktualnih društvenih i kulturalnih problema u zapadnim zemljama povezanih s izbjegličkim valovima iz islamskog svijeta s jedne strane, a s druge jednako aktualnim identitetskim krizama mladih Bošnjaka koji su se nakon ratnih događaja u Bosni i Hercegovini rodili u izbjegličkim obiteljima na Zapadu, Fuad Hrustić originalno pristupa izabirući tradicionalni narativni podžanr „bakine priče“. Pripovijedanje o tim urgentnim, čak gorućim temama dobilo je time na suosjećajnosti i blagosti, bakina je zrelost u prihvaćanju događaja i unukove uznemirenosti nenametljiva. Njezina prosvjećujuća staloženost ne pokazuje se, međutim, u konzervativnom sveznalaštvu, nego u spremnosti na prilagođavanju novom svijetu, u povjerenju u novi život, ali i u poštivanju tajnovitosti unutarnjeg svijeta njezinog unuka što se kontinuirano očituje u suptilnosti njezina pripovijedanja.

Priču „Mladi lososi“ Fuada Hrustića odlikuje izuzetna svedenost izraza i složena, ujednačena kompozicija zahvaljujući kojoj se u bakino sažimljuće pripovijedanje na pravim mjestima upliću dijaloški prizori (u kojima se pak artikulira Omarov glas), zatim pripovijedanje iz priča njezinog supruga Ibrahima, a na vrhuncu priče i alegorizacija govora televizijskog naratora o mladim lososima. Takva kompozicija u funkciji je uravnoteženja dječakovog razumijevanja uznemirujuće svakodnevice s beskonačnim mogućnostima imaginacije koju pruža pripovjedna (u ovom slučaju – obiteljska!) tradicija, kao i edukativni primjeri iz čudesnog svijeta prirode. Hrustićeva priča ne izdvaja se, dakle, samo po suptilnosti pripovijedanja o novim generacijama koje se nalaze u traganju za svojom domovinom, nego i u afirmaciji pripovijedanja općenito: bakina priča ovdje ne uvodi samo u san, ona otvara imaginarne prostore slobode, čuva sjećanje na prošlost, pruža utjehu i nadu.“

Fuad Hrustić rođen je 1963. godine u Gradačcu (Bosna i Hercegovina). U rodnom gradu radi kao profesor matematike. Objavio je tri zbirke priča: ,,Ahmedove ruke“ (2017.), ,,Tri ratna pisma“ (2019.) i ,,Majka će umrijeti sama“ (2020.). Nagrađivani je pisac kratkih priča i pjesnik. Na književnom natječaju „Dr. Eso Sadiković“ u Prijedoru dobio je dva puta prvu nagradu za kratku priču. Na književnom konkursu književnog portala Avlija iz Rožaja (Crna Gora) nagrađen je četiri puta: za priče i pjesme. Na književnom natječaju „Susreti Zija Dizdarević“ u Fojnici dobio je dva puta treću nagradu za kratku priču. Na književnom konkursu Udruženja za kulturu „Musa Ćazim Ćatić“ nagrađen je za najbolju pjesmu 2020. godine. Kratka priča objavljena mu je u knjizi ,,Izvan koridora: najbolja kratka priča 2010“ festivala „Odakle zovem“ u Podgorici. Uvršten je tri puta u knjigu najboljih priča pristiglih na Lapis Histriae: 2015., 2016. i 2017. godine.