ft-logo

Monika Herceg: Tik-tak (2019.)

NAGRADA LAPIS HISTRIAE 2019

 

Monika Herceg

TIK-TAK

 

Na pitanje koliko još moramo hodati, prije šest tjedana rekla sam kćeri još samo malo.

Riječ malo dobila je potpuno novu dimenziju u našem životu. U stalnom micanju prema naprijed bila je opisni prilog i mjerna jedinica, a često je imala i značenje samog koraka ili kilometra. Riječ malo s jezika se kotrljala tako često da je zamijenila riječi kao što su večera, krevet, toplo, rano, mikrovalna, fen i mnoge druge. Bilo je teško reći je li malo bila laž ili istina, bilo je i teže nego ranije reći što je u odnosu na što malo, a što puno. Čovjek je prestao biti mjera svih stvari odmah u trenutku kad smo napustile poznatu okolinu. Mjere su se mijenjale ponekad od sata do sata, često su tjednima bivale iste. Isprva su to bili avioni koji su ograničavali naše kretanje. Najčešće je to bio mrak koji nam je diktirao svojom gustoćom i temperaturom sate sna, hodanja ili vožnje. Najnepredvidljivija mjera bila je slučajnost koju često nazivaju srećom. Najteža mjera bila je strah. Kćer je bila najkrhkija mjera.

Plišani medvjed bio je neprestano u njenoj ruci. Njegove ruke i noge lamatale su neprirodno, klateći se kao umrtvljeni ljudski udovi u ritmu koraka. Smrt, umjetna smrt koja je obitavala u njegovom mekanom tijelu pojačavala je prisutnost opipljive smrti. Iz njega sam često čula muža kako mi govori da budem opuštenija i to me uzrujavalo.

 

Jedna od zabluda roditeljstva bila je i podcjenjivanje plišanih medvjedića. U trenutku kad smo najmanje očekivali, zatekli su nas potpuno bespomoćne, osjetljive na njihovu tekstilnu, nježnu ljubav.

Prvog i drugog donio je kao poklon netko, trećeg i najvećeg kupila je pokojna baka, onda je došao i još pokoji tko zna opet od koga i tako smo, u jednom trenutku, bili okruženi obiteljima plišanih medvjeda. Kad smo odlazili, rekla sam joj da izabere jednog koji će ići s nama na put, onog koji joj se čini najhrabriji da nam pomogne. Prešućeno je bilo u čemu ćemo trebati pomoć. Izabrala je najstrašnijeg, ne onog kojeg je najviše voljela.

 

*

 

Hodali smo najčešće jedno iza drugoga, praveći slučajnu sitnu kolonu čak i onda kada to nije bilo potrebno. Jednostavno, nismo imali o čemu razgovarati tako nasumce postavljeni na zemljovid.

 

Nismo ništa dijelili i bila je to prešutna solidarnost koja je bila najrazornija, to da ni kad možda nismo imali dovoljno hrane ili vode, nismo tražili pomoć jedni od drugih, svjesni da nitko nije u boljoj situaciji. Imali smo ruksak, svatko po jedan veliki planinarski ruksak u koji smo komprimirali život. Zapravo, istina je da smo tu veliku riječ život sveli na hranu i ostale potrepštine, a od uspomena smo svi nosili valjda samo po jedan predmet. Kćer medvjedića, ja Joyceova Uliksa. Nije bilo moguće ponijeti ni tragove života, materijalne uspomene, a možda je tako bilo i bolje. Natovareni hranom, rijetko smo gledali unatrag. Govorim u množini jer sam uvijek imala osjećaj da svi mi osjećamo gravitaciju rata na isti način, da smo pod jednakim tlakom.

 

 

 

*

 

Šutnja i ja imale smo dugu povijest dobrog odnosa. Kako je urastala u mene u godinama odrastanja umjesto majčinske ljubavi, prihvatila sam je kao oblog, lijek i odmor. Šutjeti, u neredu svih stvari, za mene je značilo vjerovati da će uskoro biti bolje.

 

Šutjeti je značilo i prihvatiti zamke šutnje.

 

Nikad nisam kćeri rekla što je zapravo bilo s njenim ocem. Najbitniji dio njenog života izbrisan je praskom kraj naše obiteljske kuće, ali on, moj muž i njen otac, u potpunom je muku nestao iz našeg dana, tjedna, godine. Nisam se mogla nositi s posljedicama govorenja o njemu, njoj.

Ako bih joj rekla što je uistinu bilo, morala bih biti spremna na njenu duboku tugu, ili još gore, na potpuni gubitak nade koju mi je davala. Ako bih joj lagala i rekla da će se vratiti, znam da bih je prevarila tako da mi nikad ne oprosti. Na kraju sam to prešutjela. Možda sam mogla lagati da nas je napustio i tako u njoj stvoriti ljutnju, ali opet sam se bojala tuge i što ako pomisli da mu nije bila dovoljna, ona koja je bila jezgra njegovog svijeta. Nisam to mogla napraviti njemu.

Ubrzo bombe nisu bili samo povremeni događaji, nego svakodnevne padaline i znala sam da moramo iskopati i preseliti svoj korijen. Taj dan kada smo ostavili grad iza sebe, dugo sam gledala u stabla izrovana kraj naše kuće, stabla izrovana posvuda, i ona koja su se zadržala svojim čvrstim nogama u tlu svjesna da je i njima samo pitanje trenutka kad će ih izokrenuti. Gledala sam i mislila o nama kao o dvije krošnje koje se odvajaju od nas samih. Zavidjela stablima, a u isto ih vrijeme i žalila jer su bespogovorno odlazila u smrt. Je li to bila nužnost ili hrabrost?

 

*

 

Zvijezde na noćnom nebu za naša ljudska poimanja nezamislivo su daleko, često i tisuću svjetlosnih godina, a to su najbliže zvijezde koje možemo vidjeti golim okom, one iz naše galaksije. Naše svemirsko susjedstvo. I čini nam se da je sadašnjost nešto opipljivo. Često se u promatranju trenutka kao čestice sadašnjosti hvatamo upravo za svjetlost misleći kako je ona trenutna, kako za nju ne vrijedi vrijeme kao takvo. No, i svjetlost je putnica. Uporna međugalaktička i međuzvjezdana putnica koja je trčala milijardama ili tisućama svjetlosnih godina do nas. Čak joj je i od Sunca do naših prozora i ljetovanja trebalo punih osam minuta. Upravo u toj činjenici umirala je naša sadašnjost. Čak ni Sunce nismo vidjeli nikada kakvo je trenutno, već kakvo je bilo prije skoro deset minuta. Zvijezde koje smo vidjeli noću bile su ovakve kakve ih vidimo prije nekoliko stotina ili tisuća godina. Mnoge koje promatramo teleskopima zapravo više i nisu tu. Takva čarolija! Vidjeti nešto što zapravo više ne postoji. Svjetlost je složila jednu od najljepših varki. Bila je toliko brza da nas je uvjeravala da možemo osjetiti sada, a u isto vrijeme nam je dala mogućnost da ubadamo teleskope u prošlost skoro do samog početka svemira.

 

Kći je uvijek vidjela majku koja sam bila prije odlaska, iako sam zapravo i ja, poput mnogih dalekih zvijezda, već bila ugašena.

 

*

 

Bili smo nekoliko sati vožnje udaljeni od granice, prve koju smo prešli. Nismo postavljali pitanja, strpljivo smo čekali kao ovce iza cerade. Kamion nas je ostavio na livadi koja je bila dobro zaštićena šumom od mogućih pogleda. Jedan po jedan zakoračili smo na rosnu, duboku travu kraj makadama kojim nas je nepoznati vozač dovezao. Još uvijek osjetim svježi vlažni zrak šume, njeno sneno disanje i ostale uznemirene udahe. Malene magličaste oblake oko naših lica. Dva muškarca zapalila su cigarete. Dim je pokušao ubiti hladni dah šume i nikad prije nije mi toliko zasmetalo osjetiti ga.

 

Ona je spavala još satima na meni dok sam sjedila na vreći našeg budućeg života. To je bilo sve što smo imale, novčanice skrivene u plišanom medvjedu koji nam je trebao kupiti ovakve vožnje, hranu koja nas je trebala održati na životu. I knjigu za koju sam mislila da ću je moći, kao izvanzemaljac, pokazati nekome i tako uspostaviti prvi kontakt. Kao poruka koju je čovječanstvo poslalo u svemir na Voyageru da objasni svoju povijest, bila je to moja poruka za svijet kojem smo se približavale, strani svijet koji se otvarao pred nama i za koji sam htjela duboko vjerovati da se može malo pomaknuti kao čovjek na sjedalu u autobusu da i mi sjednemo. Samo malo. Zamolila sam, evo, pristojno na jeziku najljepše književnosti. Uliksa sam naivno naručila na engleskom jeziku, prije puta, misleći da će Zapad imati oči za taj znak.

 

Ostalo? Nisam puno mislila o ostalom.

Prve bombe i pucnjevi bili su upozorenje, ali rijetko tko je slušao. Mislili smo da će se sve smiriti, da će rat pobjeći negdje drugdje, dalje od nas i nije nam se činilo izgledno da će tako brzo doći do naših ulaznih vrata.

 

 

*

 

Što mi se najviše urezalo u sjećanje?

 

Kada se zimsko nebo strovalilo u utrnulu hladnu ruku mog djeteta, poželjela sam da nas bjelina koja nas je okružila zaslijepi trenutno i potpuno. Da ne moram više koračati. Mislila sam da ću se srušiti, ali iz nekog razloga noge i dalje idu. Njoj curi nos. Glavu skriva u moju jaknu.

Dogovoreni prijevoz ovoga puta nije došao. Hodamo danima. Snijeg nam je do gležnja, a kako se penjemo prema planini i dubina snijega penje se prema koljenima. Želim, prvi put otkad smo otišli, smrt. Tihu i dobru smrt, čisto mjesto na kojem ne postoji bježanje iz većeg u manji strah, mjesto duboke razorne tišine. Ovdje, planina grize i teško je reći gdje smo. Osjetim njene otkucaje kao jedini sat. Jesam li ovdje uopće i zašto ne osjetim onda potrebu da jedem. Je li moguće da smo samo izdahnule i da ću sada cijelu vječnost hodati po leđima planine. I je li to ona? Je li to zbilja ona ili je moj prevareni duh odnio sjećanje na nju sa sobom? Najviše sam se bojala vječnosti u kojoj nismo zajedno. Tik-tak. Ako moje smrznuto tijelo koje više ništa ne osjeti nije stvarno, njeno srce mora biti. Tik-tak.

 

Ruka mog djeteta, drhtava trogodišnja ruka, tako je hladna da je pokušavam pokriti, pokušavam je grijati dlanom, pa dahom i na kraju, noseći njen san i nju, odustajem i prepuštam nas hladnoći.

 

Ja sam samo tijelo-nositelj njenih godina. Ona misli da sve što smo prošli nije kraj svijeta, što je najutješnije što mi može pružiti. Meni, oklopu za nju i ostatak njene budućnosti.

Tuga je najgora i možda je upravo ovo stalno micanje po zemljovidu u potpuno nepoznatom smjeru jedini način da se uvijek umakne njenim nasrtajima. U Tugu je moguće potonuti i utopiti se. Dok bježimo, još uvijek postoji šansa da preživim, da život sačuvam u njoj ne misleći ni na što nego na njenu hladnu ruku i planinu koja nas kažnjava za drskost koju imamo da joj uđemo u kralježnicu.

 

Tik-tak.

 

Policija.

 

To je ono čega se najjasnije sjećam. Hladnoće. Straha. Srama jer želim umrijeti. Svjetala i odora. Olakšanja. Žive smo. Zajedno. Tik. Tak.

 

*

 

Priroda kojom prolazimo kloneći se prometnih putova zapravo je blaga prema nama, barem je bila u vrijeme kasnog ljeta i s ranom jeseni. Sad, kad se već primiče studeni, osjetim da vjetar nekad ošine tako jako da nas zanese. Uglavnom se dobro nosi sa svim našim danima. Ona, zaigrano stvorenje kojoj ću jednog dana morati objasniti polarizaciju sadašnjosti, činjenicu da u isto vrijeme možemo razbijati atome, biti posvuda internetom i živjeti usred rata, a onda od tog istog rata bježati i hodati toliko dugo da pomislimo da smo prva plemena koja nisu znala ni za korištenje konja kao prometnog sredstva. 

 

Ostalima ne znam ime.

 

Kako smo propustili upoznati se, a putujemo zajedno, ponekad i tjednima zajedno prelazimo neravnine i stranputice, tjednima dijelimo smrad u skučenim kamionima?

 

Imala sam u jednom trenutku sisu jedne trudnice na licu, dok smo se vozili stisnuti jedni u druge.

Mekana, topla dojka uznemirena bićem koje je raslo da bi se gostilo njenom toplinom. Mislila sam da mogu osjetiti maleno kako raste dok je bradavica njegove majke pritiskala moj obraz. Kćer je čvrsto spavala u mom krilu držeći moju kosu, a ja sam mislila o našim životima kao o lopticama kojima se igraju psi na livadi, maleni i veliki, agresivni i umiljati psi.

Njega smo ostavili vjerojatno umrijeti. Nisam imala srca upucati ga, a još je teže to što sad tu njušku nosim posvuda misleći o svim mogućim načinima na koje ga smrt može snaći. Možda je to bila granata. Možda samo duga i iscrpljujuća glad. Daj bože da je granata.

 

*

 

Znate što vam nitko neće nikada reći?

Sve je izgledalo kao što izgleda bilo koji dan i bilo koje mjesto na svijetu kad je došao kraj svijeta. 

 

*

 

Zapravo, mi znamo da naša imena nemaju više svoj sadržaj, vlastiti život, i zato je nebitno izgovarati ih. Kći me zove mama, ja nju zovem sunce ili ljubavi, ili mišu, tako da izbjegnem ime na jeziku koji je skoro izumro za nas ovako dislocirane. Naša imena su postala pretijesna da bi nas zadržala u sebi, kao što je jezik kojim govorimo prevelik za nas dvije u tuđoj, stranoj geografiji. Zato sam ja mama, ona ljubav. Savršeni krug dvije opće imenice.

 

Moj razneseni dobri muž prekoravao ju je s toliko topline da bi to često bilo i potpuno uzaludno. Kako to mislim da ju on ne odgaja, znao je biti povrijeđen mojim komentarima o tome da se ne živi samo od nježnosti. Sigurna sam da si nije zamjerao ni jedan trenutak s nama. Ja jesam.

 

 

*

 

Nisam mogla biti njen otac. Bila sam onaj strogi, ozbiljni dio obitelji nastojeći povremeno pratiti njihov smisao za humor, ali često sam bila ljubomorna na njihov skučeni svijet i priželjkivala još jedno dijete samo kako bih ga jače privila sebi.

 

Osim trudnice koja svoje biće štiti kožom, ja sam jedina majka u našoj skupini.

 

*

 

Dok su za svemirska tijela, od planeta do zvijeda, vrijedila klasična pravila koja i mi primjenjujemo na cesti ili koračajući, takva jednostavna fizika potpuno bi se urušavala kada bismo pogledali u najsitnije dijelove stvarnosti. Jedino što je bilo istovjetno svim tim svjetovima bila je praznina. Praznina u kojoj su plutala nebeska tijela i praznina u kojoj su plutale čestice. Nezamislivo je koliko je praznine u svemiru, više od devedeset pet posto, a ista ta praznina bila je još u većem postotku dio atoma. Drugim riječima, svi mi, bića na bazi atoma ugljika, vodika i kisika, bili smo hodajuće praznine koje su razgovarale, razmnožavale se, promatrale svoju prazninu i prazninu iznad i okolo sebe čudesnim napravama poput mikroskopa ili teleskopa. Tražili smo načine da opravdamo tu prazninu koja se ponekad prelijevala iz svoje nevidljivosti u svakodnevicu. Utješno je bilo što smo u toj prevelikoj praznini bili prisiljeni shvatiti da smo svi od istoga jer nas je toliko malo, nas materijalnih ljudi ili nebeskih svjetala, i da su svi ti sitni dijelovi koji sada pokreću našu finu mehaniku tijela samo talog iz zvijezda, ono što je nastalo kada je velika tvornica topline bila rasprsnuta na kraju svog životnog vijeka. Zvijezda koja je rodila čovječanstvo i novu, manju zvijezdu.

Mi, sitni svemiri buke i misli, bili smo samo maleni dio velikog kozmološkog ciklusa koji traje milijardama godina i potpuno smo, takvoj jednoj majci zvijezdi, slučajni i zamjenjivi.

No, fizika koja nam se čini tako logična i prirodno shvatljiva potpuno se mijenja ukoliko odlučimo gledati čestice i njihovo ponašanje. Čestice su imale svojstvo da su ovisile o našim očima i mjernim uređajima. One, naprosto, nisu postojale kao čestice, ako ih nismo gledali. Bile su posvuda, bile su val i vjerojatnost, ali nikada jedna i lokalizirana čestica, ako mi nismo odlučili promatrati ih.

Mi također nismo bili objašnjivi zakonima klasične fizike, već smo poput čestica bili nepredvidljive prirode koja je ovisila o tome gleda li nas netko. Kada smo se micali kao nečije sitne igračke po krajoliku, bili smo val koji se kretao prema naprijed i za koji nitko nije znao kuda se pomiče. Samo u trenutku kada bi netko stao i pogledao, pretvorili bismo se u ljude.

Ljude koji su sa svim ostalim ljudima dijelili atome iz pradavne zvijezde. Ljude koji, osim tih atoma, nisu naizgled imali ništa zajedničko s ostatkom svijeta.

 

*

 

Jesam li se najviše bojala smrti? Ne, bojala sam se da će mi je ukrasti.

 

*

 

Kako smo spavale?

 

Ne znam zašto vas to zanima, ali vjerojatno se pitate kako sam spavala ako sam se toliko bojala da mi je ne uzmu. Jednostavno, lisice. Vezala sam vlastito dijete. Za sebe. Da. Ako sam morala i ja odmoriti, njenu i svoju ruku stavila bih u tu našu novu igračku. Ona je spavala na meni. Njenu petlju obložila sam još prije puta tkaninom tako da je bila mekana. Nije ju grebala. Nije joj ostavljala modrice. Svoj dio nisam obložila. Čudno je kad vam tako iščupaju ljubav, a imate nešto od te ljubavi oživotvoreno kraj sebe. Ne možete se zatvoriti i tugovati.

 

Nemam modrice na zapešćima? Da, vidite, lažem. Ali i vi blijedo gledate u Joycea.

 

Znala sam da moram sačuvati snagu, da moram imati jake ruke. Bilo bi romantično misliti o ženi koja svoju ruku stavlja u golu lisicu misleći na sve što je ostavila iza sebe. Ali ja sam bila previše praktična da ne budem ono što sam morala biti, dobar i zdrav nosač svoje kćeri.

 

 

Tik-tak.

 

Najjasnije vidim i razumijem stvari kad spava na meni, kad čujem kako se njeno srce glasno puni krvlju u pravilnim razmacima. Često me i nasmije, ako se prije sna napreže i prducka pa kaže pup. Pup i utone u san. Kad u snu kaže tata, imam osjećaj kao da on ponovno umre. Onako živ u njoj, strovali se u riječ i prasne u ništavilo. Tata.

 

*

 

Smrt je bila još jedna kozmološka konstanta. Čak i zvijezde koje su za nas djelovale vječno ipak su, kao i mi, bile smrtne. Kao i ljudi, one su se rađale pa i umirale na različite načine. Neke bi samo otišle u snu, tiho i neprimjetno se pretvorivši u bijele patuljke i na kraju bi se potpuno ohladile. Takve crne patuljke nismo još opazili jer je svemir premlad i malene umiruće zvijezde još se nisu stigle ohladiti do crnila. Neke bi zvijezde eksplodirale i ostavile za sobom svoja brza, sitna i teška srca da rotiraju kao neutronske zvijezde. Neke bi nakon takve eksplozije postajale nezamisliva mjesta potpunog loma spoznaje i fizike, crne rupe. Rijetke bi umrle u velikoj eksploziji i tako obasjale čitavu galaksiju dajući sve što su imale u nastanak novog sustava planeta, zvijezde, pa čak i samog života.

 

Na dan kad je umro, moj muž hodao je kući s obližnje gradske tržnice. Kraj njega je eksplodirala bomba. Pokopali smo ostatke košulje. Njegovu svjetlost, za koju sam sigurna da je obasjala na trenutak čitavu državu, spremili smo u zemlju ne govoreći o tome. Znala sam da je on, poput masivne zvijezde, ostavio za sobom cijeli planetarni sustav koji nas je čekao, negdje iza zidova naše kuće.

 

*

 

Predstavljamo vam opasnost?

 

Razumijem. Majka i kći koje su sposobne propješačiti četvrtinu opsega planeta, priznajem, sigurno jesu sposobne i za državni udar, sposobne jedan dan reći da im je opet dosta i povući za sobom tisuće.

 

Što ako Građanin shvati da nije stablo? Da se može pobuniti, da može otići?

 

U pravu ste. Majka i kćinuklearna su bomba.

 

 

Tik. Tak.

Pup.